Ivica Prtenjača je rođen 1969. u Rijeci, gde je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Radio je kao čitač vodomjera, inkasant plina, dostavljač sladoleda, magacioner, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, portparol. Pojedine pjesme ili ciklusi prevedeni su mu na francuski, švedski, litavski, slovenski, mađarski, makedonski, engleski, nemački, italijanski i bugarski jezik. Dobitnik Nagrade 25. salona mladih 1998. Zagreb i nagrade za najbolju knjigu mladog autora na Kvirinovim susretima u Sisku 2000. Uvršten je u nekoliko antologija, izbora i pregleda hrvatske poezije.
Objavio:
Pisanje oslobađa, 1999; Yves, 2001; Nitko ne govori hrvatski (s B. Čegecom i M. Mićanovićem), izbor iz poezije, dvojezično hrvatsko/francusko izdanje, 2002; Dobro je, lijepo je, 2006; Uzimaj sve što te smiruje, 2006.
* * *
dodaj
svoje ime muškarcu
on ga drži na jeziku vrti među usnama
zareže fino nepce i pjeva
sve drugo bi od jasnoće otkinulo
značajno tijelo malene / velike zjenice
sve drugo bi me pokosilo
sirovo sunce u podne pada kroz mene
da bar izgubim šutljive slamnate ruke
na plamenim vodopadima tvojih
svilenih leđa
da malo lunjam niz ulicu oko
300 godina
ti ćeš leći taj potpuno
nepoznat muškarac disat će u
hodniku i ti ćeš čuti kako
ovaj trenutak savija tugu i
pakira je
kao lijepi talog
u oku
* * *
tigar
njega se naravno sjećaš
ležao je ispred nas i zapisivao
u svoju blistavu tamnu prugu
na čelu skoro sve
sačekao sam da se probudiš
buljeći u revolvere
što smo ih izgubili na žalu
tada već nije bilo gradova
u tvojim lećama gorjela je
malena vatra
i dizao se dim
boje neba u zimski sumrak
rekao sam kapetanice
možda je ostalo premalo
vremena za poljubac
noć se sanjka
kroz mrtvo tijelo haskija
još samo jednom
na porculanskoj ribi
odvezi me
* * *
beskonačno
kao kad grad posrne pa se nagnu
razine tekućina u prijepodnevnim šalicama
i umornom tijelu
s kojeg otpadaju imena
na ulici u mnoštvu trgovina
naš je susret potrošen
mi ne vrijedimo jer smo moderniji
od benzina na kojeg se voze bogovi
u otvorenim automobilima
dugačkom cestom njenim mokrim širokim leđima
na tvojem sam pupku spojio palčeve
a onda je zasjalo sunce i ja sam izgubio kosu
pa sam te volio i opet bio moderan
na putu do lunaparka
što blista u mom dalekom oku
dok je nebo sivo
dok je otok miran
dobrim velikim dlanom
razmazujem sol po tvom čelu